Umjetnost je iskonska životna radost

Nastojeći odrediti mjesto i značenje slikarske dionice u svome ukupnom javnom djelovanju mirotvorka, ekumenistica, književnica, prevoditeljica i slikarica Ljiljana Matković-Vlašić (Zagreb, 1938) uvodi čitatelja u svoju autobiografsku knjigu Zašto sam slikala? slikovitom opaskom talijanskoga mirotvorca i filozofa L. del Vasta o prašini. Filozof naime kaže da je prašina na svome mjestu kad je na cesti, a nije na svome mjestu kad je na stolu ili tanjuru, a umjetnica ga ovako slijedi: „Čini mi se da sam ponekad brisala prašinu s ceste. Voljela sam ceste jer one uvijek nekamo vode. Sada gledam te ceste na platnima koja sam naslikala. A svoje sam slikanje zatajila kao da je bilo uljez u životu. Držala sam da riječi imaju veću moć od slike, da riječi mijenjaju svijet. Kao da me nosila silovita rijeka koja nije dopuštala skretanja. No uvijek me dočekala moja najsretnija ljubav – slikarstvo.“

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.

I doista – nakon što je diplomirala romanistiku i magistrirala lingvistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – započeo je njezin opsežan vjernički, ekumenski i mirotvorni angažman koji posredno sugerira i njezino uvjerenje u moć pisane i izgovorene riječi. Obavljala je uredničke poslove, pisala za časopise, držala predavanja. Podupirala je ideje pokreta Religije za mir, a na toj crti zauzimanja za rješavanje konflikata nenasilnim putem osnovala je 1992. s grupom suradnika časopis za kulturu mira i nenasilja Mirotvorni izazov. Upravo o toj aktivnosti, uglavnom dokumentaristički, govori njezina knjiga Blago mirotvorcima (2018), s podnaslovom Glas vapijućeg u pustinji. Uvjerenje Ljiljane Matković-Vlašić o primatu riječi na svoj način potvrđuje i brojnost njezinih knjiga: posrijedi je više zbirki eseja te meditacijā i molitava, tu su i tri zbirke pjesama, a na kraju, evo, dvije knjige autobiografskoga karaktera.

Autobiografski tekst Ljiljane Matković-Vlašić specifičan je utoliko što se bavi samo jednim segmentom njezina života – onim slikarskim, za koji čak nismo sigurni da ga drži i najvažnijim u ukupnosti svoga djelovanja. Ali je taj segment svakako vrlo zanimljiv, istodobno vrlo promišljen i duboko emocionalan. Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja, a poglavlja su dalje segmentirana u još manje dijelove. Autorica pritom prepleće pojedina zbivanja iz svoga slikarskog života i komentare ili razmišljanja o slikarskoj problematici kao što su nepovoljan položaj slikarica u odnosu na muške kolege, putovanja kao izvor nadahnuća, razlike između fotografskog i slikarskog portretiranja, smisao umjetnosti („Za mene je /…/ umjetnost spašavanje životnog smisla. Izjednačila sam je s vjerom. Bar donekle!“). Autorica ne robuje zakonima vremenskog i prostornog kontinuiteta, nego skokovitošću opisanih zbivanja i ubacivanjem kratkih esejističkih ekskursa pridonosi dinamičnosti pripovijedanja.

Zašto kaže da je svoje slikanje zatajila premda je slikanje bilo njezina „najsretnija ljubav“? Priča o otkrivanju umjetnosti (podnaslov knjige!) u prvi je mah zapravo bizarna: jednog je dana 1959. godine maknula fotografije krajolikā sa zidnog kalendara, a kad je otac zbog toga negodovao, ona je nastale praznine na kalendaru ispunila svojim „slikama“. Tih je dana nastavila raditi na svom likovnom „otkriću“ doživljavajući neko osobito zadovoljstvo u tom radu. To je bio početak velike ljubavi u njezinu životu – počela je odlaziti na likovne izložbe, čitati, razgovarati, misliti o slikarstvu. Nakon slučajnog upoznavanja s Vilimom Svečnjakom, koji je držao da ima talenta, od 1961. do 1963. izučavala je slikarstvo i kiparstvo u njegovu atelijeru, ali je naukovanje morala prekinuti zbog drugih obaveza.

Kad je riječ o njezinu slikarstvu, autorica na jednome mjestu kaže kako je u tom pogledu „prilično autistična“. U početku je izlagala na skupnim izložbama Grupe 69, a imala je i dvije samostalne izložbe, ali ne u tzv. licenciranim prostorima; na drugome mjestu veli da nije priznata slikarica „jer zapravo nisam izlagala svoja djela niti čula mišljenja eksperata (osim nekih malobrojnih!)“. Za svoje slike kaže da ih sve voli, da je svoju životnu radost pretočila u njih i zato ih ljubomorno čuva. „Sada mi je drago što sam svoj životni prostor uredila kao privatnu galeriju, jer živim među svojim slikama i skulpturama i nije mi važno izlagati ih. Ti mi radovi vraćaju energiju koju sam u njih uložila. Tko ih želi vidjeti, može ih vidjeti.“ Na više mjesta u knjizi autorica spominje „sudbinsku povezanost“ slika i zidova: „Sudbina slika, osim da budu u skladištima, u podrumima i na tavanima, jest da vise na zidovima. Slika i zid sudbinski su povezani. (…) Dobro je ako je slika našla svoj pravi zid.“

Što umjetnica vidi u svojim slikama, kako ih doživljava, što od njih očekuje? I, na koncu, zašto je slikala? „Moje su slike uvijek odraz radosti života (…). Možda upravo zato osjećam među svojim slikama, pa i skulpturama, tu iskonsku radost. U tome, u toj i takvoj radosti, vidim velik njihov smisao. Dakle, mogu sada donekle odgovoriti na pitanje postavljeno na koricama ove knjige. Radost, životna radost zato što sam u privilegiranim trenutcima mogla biti dionica božanskog sklada oko sebe i u sebi… A nije li to i spašavanje životnog smisla? Sigurna sam da će te moje slike, bez obzira na to gdje se poslije nalazile, upravo to zračiti.“